Registracija

Prijavite se na portal

Korisničko ime *
Lozinka *
Zapamti me

Kreirajte račun

Polja oznacena sa zvjezdicom (*) su obavezna.
Ime *
Korisničko ime *
Lozinka *
Potvrdite lozinku *
Email *
Potvrdite email *

Individualni moral

A A A
Izvor moralnih vrlina i način ukrašavanja njima

Izvor moralnih vrlina i način ukrašavanja njima

Islamski filozofi nekada spominju da je izvor morala fitret, a nekada kažu da se on stiče. Stav Allame Tabatabaija je da moral ima svoj izvor u razmišljanju, a temelji ga na ajetima. Naravno da on u ovom pitanju ima slično mišljenje kao islamski filozofi etike poput Hadže Nasiruddina Tusija.

Razmatrajući ovu temu može se reći da većina islamskih filozofa izvorom morala smatra ljudske duševne moći koje se nalaze u biću svakog čovjeka i izvor su svih njegovih ponašanja. Dakako, postoji izvjesna razlika u broju ovih moći. Neki smatraju da ih ima četiri, a neki da ih je tri. Naprimjer, merhum Naraki navodi sljedeće moći: razum, srdžba, strast i um (vahime),[1] dok Hadže Nasiruddin Tusi navodi tri moći, a to su: moć razuma, kojim čovjek poima inteligibilije i razlikuje koristi i štete u djelima, moć strasti, koja je izvor privlačenja koristi, te moć srdžbe, koja je izvorište izbjegavanja šteta. Druga i treća moć su zajedničke životinjama i čovjeku, dok je prva moć posebnost čovjeka.

Izvor čovjekovih ćudi jeste opća moć koja postoji u svakom čovjeku. Ove tri moći su ono što potiče dušu na sticanje praktičnih znanja, znanja koja su takva da se sva djela ljudske vrste vraćaju na njih i oslanjaju se na njih.

Te tri moći su moć strasti, srdžbe i razuma, i upravo kako je rečeno, sva djela koja čovjek čini ili su djela kojima se želi steći korist, kao što su jesti, piti i dr, ili su djela kojima se želi odbiti kakva šteta, kao kada čovjek čuva svoj život, čast, imetak i sl. Izvor činjenja takvih djela je moć srdžbe, kao što je izvor činjenja djela prve vrste moć strasti.

Neka djela pripadaju onim djelima koja izviru iz predodžbi i sudova uma, poput formiranja argumenta i izvođenja dokaznog postupka, a ova vrsta djela izvire iz moći razuma.

Budući da je čovjekova bit poput smjese koja je nastala iz spoja ovih triju moći, koje su spajanjem proizvele jedinjenje iz kojeg izviru posebna djela, djela koja ne čini nijedna druga životinja, isto tako posebna djela čovjeka dovode do njegove posebne sreće, sreće za stizanje do koje je ova smjesa i spravljena.

Zato je ovoj vrsti bića neophodno da ne dozvoli da ijedna od ovih triju moći krene putem koji vodi u jednu od dviju krajnosti, pa da na taj način sa srednjeg puta ode na ovu ili onu stranu, ka jednoj od dviju krajnosti. Jer, ukoliko jedna od njih skrene sa srednjeg puta prema jednoj od krajnosti, čovjekova smjesa gubi svoje svojstvo, tako da ta smjesa više nije ona smjesa, a posljedica toga je da čovjek neće stići do sreće zbog koje je ta smjesa načinjena.

Umjerenost moći strasti je da se ova moć koristi samo na njenom mjestu, i po pitanju kvantiteta i po pitanju kvaliteta potrebno je spriječiti njeno kretanje ka krajnostima. Ukoliko strasti budu u ovim granicama kontrolirane, postat će vrlina koja se naziva čednost, a ukoliko odu u jednu od dviju krajnosti, pripadaju porocima.

Umjerenost moći srdžbe je da ova moć bude spriječena da ide ka jednoj od dviju strana krajnosti. Dakle, ondje gdje trebaš da se rasrdiš – budi milostiv. Učiniš li tako, moć strasti će postati vrlina koja se naziva hrabrost. Ako pak ode u jednu krajnost, to će biti porok nazvan luda hrabrost, plahovitost, a ako skrene u drugu krajnost, tada će biti kukavičluk.

Umjerenost moći razuma je u tome da se spriječi njegovo korištenje na svakom mjestu, kao i njegovo zapostavljanje. Niti ga treba koristiti ondje gdje mu nije mjesto, niti u potpunosti zatvoriti kapiju razmišljanja i ako postupiš na takav način, ova će moć biti vrlina nazvana mudrost. Ako ode u jednu krajnost, javlja se prepredenost, a u drugoj krajnosti nastaje glupavost.

U slučaju da se moći čednosti, hrabrosti i mudrosti nađu zajedno u jednom čovjeku, pa se čak u njemu pojavi i četvrta, čija odlika i temperament su drugačiji od odlika prvih triju (kao što miješanjem meda, koji ima toplu prirodu, sa sirćetom, koje je također toplo, nastaje medovina, čija odlika je suprotna odlikama njenih dvaju sastojaka) – temperament koji nastaje iz spoja triju moći: čednosti, hrabrosti i mudrosti, naziva se pravednost, a pravednost, je da određenoj moći daješ njeno pravo i da se svaka moć koristi na svome mjestu. Dvije strane krajnosti pravednosti su nepravda i prihvatanje nepravde od nasilnika. Ovo su načela idealnog morala, to jest čednost, hrabrost, mudrost i pravednost, od kojih svaka ima svoje ogranke koji se granaju iz nje, a do kojih stiže nakon analize. Njihov odnos sa načelima je kao odnos vrste prema vlastitom rodu, poput darežljivosti, velikodušnosti, zadovoljnosti, zahvalnosti, strpljivosti, dobrostivosti, smjelosti, stida, revnosti, dobronamjernosti, savjetovanja, plemenitosti, skrušenosti itd, dakle sve su ogranci idealnog morala, što je zabilježeno u knjigama etike.

Etika objašnjava definiciju svakog od nabrojanih ogranaka, odvajajući ga od dviju strana krajnosti, ukazujući koji je lijep i dobar, upućujući kako se može na dva načina, znanjem i djelom, dobra ćud učiniti postojanom sposobnošću duše. Naučni put se ogleda u tome da čovjek prihvati i vjeruje u dobrote tih vrlina, a praktični put je da ih opetuje u tolikoj mjeri da se ukorijene u duši i da u njoj ostanu postojane poput onoga što je uklesano u kamenu.

Naprimjer, rekli smo da jedan od moralnih poroka, koji se nalazi s jedne strane krajnosti vrline, jeste kukavičluk koji stoji naspram vrline hrabrosti. Ako želiš ovaj porok izbaciti iz srca, moraš znati da ova zbilja postaje ustaljena osobina u duši kada pustiš dušu da se slobodno plaši svega i da uvijek strepi od onoga što se još nije dogodilo, a moguće je da se dogodi, kao što je moguće i da se ne dogodi. U ovakvoj okolnosti moraš uvjeriti samoga sebe da razuman čovjek bez nekog razloga koji čini prevagu nikada ne daje prednost jednoj od dviju stvari koje su jednako moguće.

Naprimjer, pretpostavljaš da će večeras lopov provaliti u tvoju kuću, a isto tako pretpostavljaš da neće. Ove dvije pretpostavke su jednake vrijednosti. Pa kada su već jednake, zašto bez razloga daješ prednost strani njegovog dolaska i zbog toga živiš u strahu? Iako je to odabiranje jedne od dviju jednako mogućih strana bez razloga koji donosi prevagu u izboru.

Kada budeš ovako razmišljao i kada budeš postupao u skladu sa ovakvim razmišljanjem i ako pri svakom djelu od kojeg imaš strah budeš pristupio tom djelu, ovaj ružan porok, odnosno osobina straha, nestat će iz tvog srca. Isto je i sa svakom drugom osobinom koju želiš izbaciti iz sebe ili je stvoriti u sebi. Prvi korak je sugeriranje ispravnog stava, drugi korak je opetovano činjenje.[2] Svako od ovih načela ima vlastite ogranke, od kojih je Allame Tabatabai spomenuo veći dio.

Način ukrašavanja vrlinama i udaljavanja od poroka

Jasno je da se popravljanje morala i ćudi te sticanje lijepih postojanih sposobnosti ogleda u dvjema ravnima, naučnoj i praktičnoj, a čišćenje srca od loših ćudi moguće je jednom i samo jednom metodom – ponavljanjem dobrih djela i ustrajavanjem na njima.[3]

U važne tačke koje Allame ističe u pitanju ukrašavanja vrlinama ubraja se vježba i ustrajnost u činjenju dobrih djela, odnosno djela koja su zahtjevi uvjeta za čovjekovo savršenstvo. Takvo djelo je potrebno ponavljati toliko da postepeno postane postojana sposobnost čovjekove duše. Ova vježba i ustrajnost bivaju povodom da porok koji se nalazi nasuprot toj vrlini postepeno nestane.[4] Allame kaže da ukoliko čovjek želi iz sebe odstraniti lošu ćud straha i umjesto njega u svome srcu smjestiti vrlinu koja se nalazi nasuprot njemu, tj. hrabrost, potrebno je da ponavlja neka opasna djela koje prirodno prodrmaju srce, kako bi na taj način strah izašao iz njegovog srca, tako da kada čini takvo djelo ne samo da u srcu nema straha već da uživa u njemu i da zbog izbjegavanja toga osjeća stid i sramotu. Na temelju ovoga, u njegovom srcu se nakon svakog djela oslikava hrabrost i uzastopno oslikavanje dovodi do postojanog svojstva hrabrosti. Prema tome, iako postojano svojstvo znanja nije na raspolaganju čovjeku, preduvjeti za sticanje njega su u čovjekovim rukama i on može provođenjem tih preduvjeta steći to postojano svojstvo.[5]

Allame Tabatabai naglašava da je ponavljanje djela jedini put ukrašavanja morala i sticanja moralnih vrlina.[6]

On u svojim raspravama predstavlja nekoliko metoda za popravljanje duše i ukrašavanje morala, a treću metodu smatra najboljim putem ukrašavanja morala. U ovom dijelu ćemo ukazati na te tri metode.

Prva metoda

U ovoj metodi potrebno je u obzir uzeti ovosvjetske koristi vrlina i koristi znanja i mišljenja koje ljudi smatraju vrijednostima, naprimjer poput čednosti duše (koja je zarad kontrole prohtjeva duše) i samopoštovanja (odnosno zadovoljavanja onim što čovjek sam ima i nepolaganja nade u ono što drugi imaju), koji predstavljaju dva dopadljiva svojstva, jer donose lijepe koristi i čovjeka na Ovom svijetu čine časnim i velikim u očima drugih ljudi. Čovjek koji ima ove osobine poštovan je kod ljudi, a nasuprot tome je požudnost (u značenju pohlepe u strastima, što je povod niskosti i siromaštva). Pohlepa “dovodi do niskosti i kada bi čovjek imao visok položaj”. Isto tako, znanje je povod da se čovjek okrene prema njemu i da na posebnim skupovima uživa ugled, dostojanstvo i bliskost sa uticajnim osobama. Čovjek koji posjeduje znanje i uvid zapravo stiče takav pogled da kada bi mu prikazali hiljade negativnosti, on bi opet vidio ono što je omiljeno i poželjno, za razliku od čovjeka koji srlja u neznanje i neukost: takav čovjek je slijep i ne vidi ni put ni cilj.[7] Isto tako, hrabrost kao poželjna osobina uzrokuje da se čovjek suprotstavi nestvarnim i izmišljenim pojavama, a ljudi hvale i vole hrabrog čovjeka, za razliku od plašljivog, jer ukoliko plašljivi ljudi budu poraženi od neprijatelja bit će kritizirani, a ukoliko i pobjede, ljudi će govoriti da im se posrećilo. U svakom slučaju, takvu osobu nikada ne hvale. Zato je potrebno da čovjek vježba pravednost i da se ukrasi ovim pohvalnim moralom, jer će ovim ukrašavanjem duša ostvariti mir i sklad, oslobodit će se unutrašnjih strahova te će nakon smrti, zbog ovog svojstva ljudi da ga se sjećaju po dobru, ostati drag u njihovom sjećanju.

Allame ovu metodu smatra uobičajenom metodom, koja je utemeljena u grčkoj etici, a u časnom Kur'anu ova metoda nije korištena i baza pohvale i služenja ljudima nikada nije objašnjena na ovaj način, nego da su moralna svojstva i ponašanja koja se temelje na njima vrijedna zbog Božijih nagrada na Drugom svijetu i ukoliko obratimo pažnju na kur'anske ajete koji po vanjštini pozivaju na moral, vidjet ćemo da ovaj poziv nije upućen zbog navedenih ovosvjetskih koristi, već se ustvari vraća na onosvjetske nagrade.[8]

Allame Tabatabai upućuje na tri ajeta iz čijih dijelova je moguće izvesti ovu metodu

وَحَيْثُ مَا كُنْتُمْ فَوَلُّوا وُجُوهَكُمْ شَطْرَ‌هُ لِئَلَّا يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَيْكُمْ حُجَّةٌ

…I gdje god se nalazili, vi lica svoja okrenite prema Kabi, kako nad vama ne bi ljudi imali dokaz (kako njihova hrabrost ne bi vas pokolebala).[9]

U ovom ajetu ljudi se pozivaju da budu hrabri i odlučni, a mišljenje javnosti je predstavljeno kao uzrok toga.

Isto tako, ajet:

وَلَا تَنَازَعُوا فَتَفْشَلُوا وَتَذْهَبَ رِ‌يحُكُمْ وَاصْبِرُ‌وا

…I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite strpljivi.[10]

Ljudi se pozivaju da budu strpljivi zato što su nestrpljivost i unošenje razdora povod klonulosti i gubljenja snage te hrabrenja neprijatelja, a sve to su ovosvjetske koristi.

A u ajetu:

وَلَمَنْ صَبَرَ‌ وَغَفَرَ‌ إِنَّ ذَلِكَ لَمِنْ عَزْمِ الْأُمُورِ‌

Svako ko je strpljiv i prašta – zaista to je velika stvar (povod časti i veličine),[11] ljudi se pozivaju na strpljenje i praštanje zbog toga što su strpljenje i praštanje povodi odlučnosti i veličine.

Nakon navođenja ovih ajeta on kaže: “Ajeti poput ovih, koji ljude pozivaju lijepom moralu zbog ovosvjetskih koristi, zapravo se vraćaju na onosvjetske koristi, a kao posljedica toga, ćudi koje su im suprotne povod su onosvjetske kazne.[12]

Druga metoda

Druga metoda ukrašavanja morala je da čovjek u obzir uzme onosvjetske nagrade i da se, vođen time, pokrene ka ostvarivanju postojanih duševnih sposobnosti i ukrašavanju duha. Ova metoda na više mjesta je opisana u časnom Kur'anu.

إِنَّ اللَّـهَ اشْتَرَ‌ى مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنْفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُمْ بِأَنَّ لَهُمُ الْجَنَّةَ

Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet.[13]

إِنَّمَا يُوَفَّى الصَّابِرُ‌ونَ أَجْرَ‌هُمْ بِغَيْرِ‌ حِسَابٍ

Bez sumnje će strpljivi dobiti svoju nagradu bez računa.[14]

إِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

Zaista nasilnike sigurno čeka bolna patnja.[15]

اللَّـهُ وَلِىُّ الَّذِينَ آمَنُوا يُخْرِ‌جُهُمْ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ‌ وَالَّذِينَ كَفَرُ‌وا أَوْلِيَاؤُهُمُ الطَّاغُوتُ يُخْرِ‌جُونَهُمْ مِنَ النُّورِ‌ إِلَى الظُّلُمَاتِ

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla na tmine.[16]

Allame Tabatabai nakon objašnjenja ove metode kaže: “Ova metoda popravljanja i ukrašavanja duše i morala je put Božijih vjerovjesnika, o kojem je u Kur'anu naveden veliki broj primjera i, kako se prenosi u predajama naših predvodnika, postojala je i u prethodnim nebeskim Knjigama.”[17]

Treća metoda

Allame Tabatabai govori o trećoj metodi, koja je svojstvena Kur'anu i izrazito kur'anska. Vjeruje da se ova metoda ne nalazi ni u jednoj drugoj nebeskoj Knjizi i nije prenesena ni od jednog drugog vjerovjesnika, niti se može zateći ni u jednoj filozofskoj ili teozofskoj školi. Ona se sastoji od toga da ljudi ovom metodom budu odgojeni na takav način da u njima ne ostaje mjesta za moralne poroke i, drugim riječima, poroci i nepoželjne ćudi budu uništene metodom sprječavanja i prevencije, a ne metodom suprotstavljanja i liječenja, dakle, metodom koja ne dozvoljava da poroci uopće pronađu put do srca, kako bi se nakon toga posvetilo njihovom uklanjanju, već srca na takav način budu ispunjena znanjem i spoznajom da ne ostane mjesta za poroke.[18]

Objašnjavajući ovu metodu kaže: Svako djelo koje čovjek obavlja za nekog drugog, a ne za Boga, jest zbog neke namjere, razloga ili cilja, a taj cilj ili je stizanje do časti ili zaštita od neke štete koje se plaši. Dakle, nakon što čovjek uz pomoć kur'anskog podučavanja izgradi vjerovanje da “čast” i “moć” pripadaju samo Bogu, tada više neće imati straha ni od koga i u tom slučaju će očistiti iz svog srca sve niskosti i loše pojave, te će svoju dušu i srce ukrasiti lijepim svojstvima i vrlinama, poput bogobojaznosti i časti, a posredstvom njih i samopoštovanja, bogatstva duše i strahopoštovanja prema Allahu.[19] Isto tako, u kur'anskim ajetima vlasništvo isključivo pripada Allahu, u značenju da je sve što postoji u Božijoj moći i nijedan egzistent nije nezavisan od Boga, već je nezavisnost isključivo u Biti Božijoj. Kada se izgradi vjerovanje u ovu istinu,više nećemo nalaziti nikakvu nezavisnost ni u sebi ni u onome što nam pripada, i nikada nećemo ni poželjeti nešto mimo Allaha, štaviše, ne može se poželjeti ništa mimo Njega niti pred čim biti skrušen, ili se plašiti nečega, ili polagati nade u nešto drugo mimo Njega, ili se posvetiti nečemu drugom, ili uživati u nečemu, radovati se nečemu, tražiti posredovanje od nekog i pouzdati se u nekog, ili se predati nečemu, ili stvari prepustiti nekom drugom mimo Allaha.

U ovoj metodi moralan čovjek želi samo Allaha, Onoga po Čijem postojanju je postojanje svega i po Čijem opstajanju je opstanak svega.

Obraćanje pažnje na ajete koji moć, život, znanje, obuhvatanje, stvaranje i druga slična svojstva savršenstva ograničavaju samo na Uzvišenog Allaha u nama gradi vjerovanje da sve svoje, pa čak i moral, i svojstva, i odlike, i ponašanje, moramo posvetiti Njemu, kako bismo stigli u vječnost.

اللَّـهُ لَا إِلَـهَ إِلَّا هُوَ لَهُ الْأَسْمَاءُ الْحُسْنَى

Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima![20]

ذَلِكُمُ اللَّـهُ رَ‌بُّكُمْ لَا إِلَـهَ إِلَّا هُوَ خَالِقُ كُلِّ شَىْءٍ

To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega.[21]

الَّذِى أَحْسَنَ كُلَّ شَىْءٍ خَلَقَهُ

Onaj Koji je sve stvorio najljepše.[22]

وَعَنَتِ الْوُجُوهُ لِلْحَىِّ الْقَيُّومِ

Sva lica će pred Živim i Vječnim spuštena biti.[23]

وَقَضَى رَ‌بُّكَ أَلَّا تَعْبُدُوا إِلَّا إِيَّاهُ

Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate.[24]

أَوَلَمْ يَكْفِ بِرَ‌بِّكَ أَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ شَهِيدٌ

A zar nije dovoljno Gospodaru tvome to što je On pri stvari svakoj svjedok?[25]

أَلَا إِنَّهُ بِكُلِّ شَىْءٍ مُحِيطٌ

Znaj, On obuhvata sve.[26]

وَأَنَّ إِلَى رَ‌بِّكَ الْمُنْتَهَى

I da je zaista kod Gospodara tvoga okončanje.[27]

Ajeti poput navedenih očito svjedoče i ukazuju na to da najljepša svojstva pripadaju Njemu. On je apsolutni Gospodar, Stvoritelj, Živi, Moćni... Prema tome, zarad Njegovog zadovoljstva sve svoje životne stvari treba posvetiti Njemu.

Kao zaključak rasprave možemo navesti da prva metoda, koja se tiče drevnih mudraca i filozofa, poziva samo društvenoj istini, druga metoda poziva samo prema pravoj Istini i istinskom Savršenstvu, odnosno prema onome što se tiče čovjekove onosvjetske sreće, dok treća metoda – a to je islamska i kur'anska metoda – čovjeka poziva Istini Koju ne mogu obujmiti ni društvo ni Onaj svijet, a to je Uzvišeni Allah. Ova škola osnovu svoga odgojnog programa gradi na činjenici da je Bog Jedan i da nema sudionika, što je temelj islamskog poziva, i odgaja iskrene robove, što rezultira čistim robovanjem. Ova metoda je dala društvu bezbroj dobrih robova, Božanskih učenjaka i Bogu bliskih evlija, i muškaraca i žena. Jasno je da među ovim metodama postoji razlika koja se ogleda i u cilju i u putu.

Posredstvom ove metode čovjek Božijem zadovoljstvu daje prednost nad svim, čak i nad samim sobom, i on zbog Allahove srdžbe guta svoju srdžbu i zbog te ljubavi i zanosa ponekad čini djela kojima društveni razum nije naklonjen zato što je mjerilo društvenog morala upravo ovaj društveni razum. Čovjek nekada čini djela koja se običnim shvatanjem, koje je temelj općih i vjerskih obaveza, ne može shvatiti. Naravno, jasno je da se ova razlika u propisima temelji na razumu i ljubavi.[28]

Na drugom mjestu o razlikama ovih triju metoda kaže: “Prva metoda zahtijeva da se duša popravi i da se postojane sposobnosti uravnoteže kako bi se dobile dobre osobine koje ljudi i društvo hvale. U drugoj metodi cilj je istinska i vječna sreća, tj. usavršavanje vjerovanja u Boga i Njegove znakove zato što je onosvjetsko dobro stvarna sreća i savršenstvo, a ne samo sreća i savršenstvo u očima ljudi. Međutim, i pored ove razlike objema metodama je zajedničko da je njihov krajnji cilj čovjekova vrlina iz aspekta djela.

Kod treće metode jedini cilj ukrašavanja morala jeste Božije zadovoljstvo, a ne samoukrašavanje zarad zadobivanja pohvala i divljenja ljudi. Upravo zbog ovog aspekta ciljevi ove nauke se razlikuju u ovim trima metodama, jer u ovoj metodi putnik ima na umu neke koristi, a u prvim dvjema metodama neke druge koristi. Zbog toga je uravnoteženost ćudi u trećoj metodi različita od uravnoteženosti ćudi u prvoj i drugoj.

Napominjemo, budući da je čovjek lijep, da voli ljepotu i, drugim riječima, ljubav prema lijepom i prihvatanje lijepog je u prirodi čovjeka, jer je Allah Svevišnji rekao:

وَالَّذِينَ آمَنُوا أَشَدُّ حُبًّا لِلَّـهِ

Oni koji vjeruju najviše vole Allaha,[29] to znači da čovjeku čije vjerovanje postaje sve jače i jače srce biva privučeno razmišljanju o svome Gospodaru, voli da se uvijek sjeća Boga i da se prisjeća lijepih imena svoga Voljenog, Kojeg drži čistim od svakog nedostatka, napredujući u tome toliko da kada stane činiti ibadet, kao da samo Njega vidi, a i On se također njemu manifestira, i u ovoj harmoniji njegova ljubav prema Bogu postaje sve jača i veća.

Ovakav čovjek u svim svojim kretanjima i postupcima slijedi Božijeg Poslanika, jer kada neko voli Boga, voljet će i učinke i tragove svoga prijatelja.

Ovaj rob Istine stići će do takve razine povezanosti da neće voljeti nikoga osim svoga Gospodara i srce mu neće biti skrušeno i ponizno ni pred kim drugim osim pred njegovim Voljenim. U takvom položaju on svaku ljepotu i blistavost vidi kao očitovanje Njegove ljepote i blistavosti. Sve što postoji postaje Njegovim znakom i za znak ne ostaje ništa od vlastitosti, osim svjedočenja o posjedniku znaka. Takav čovjek prekida ljubav prema svemu drugom i ograničava je samo na Gospodara te u njegovom srcu nema mjesta za ljubav, osim ljubavi prema Allahu Svevišnjem i ljubavi na Njegovom putu, a ono prema čemu gaji ljubav bit će u vertikali ljubavi prema Uzvišenom Bogu.“[30]

Upravo zbog ovoga u potpunosti se mijenja čovjekovo poimanje, način razmišljanja i ponašanja. Drugim riječima, on ne vidi ništa, a da prije toga i istovremeno s tim ne vidi i Boga Veličanstvenog i u njegovim očima bića su pala s položaja nezavisnosti.[31]

Znanje i način razmišljanja ovakve osobe će se razlikovati od drugih ljudi, jer drugi sve što gledaju gledaju kroz prizmu nezavisnosti, a on je prekrižio tu stranicu i skinuo te naočale sa svojih očiju. On se i iz aspekta svijesti i načina razmišljanja i iz aspekta djela razlikuje od drugih ljudi. Budući da ne voli ništa mimo Boga, jedini njegov cilj je sticanje Božijeg zadovoljstva i ništa drugo: Ukoliko nešto želi, ukoliko se nečemu nada, ukoliko se nečega plaši, nešto izabira ili napušta, gubi nadu ili se nečemu odaziva, zadovoljan je ili se rasrdi – sve to je isključivo zarad Allaha.

Prema tome, njegovi se ciljevi razlikuju od ciljeva ostalih ljudi, jer šta god da je dosad činio, to je bilo zarad vlastitog savršenstva i činio je to kako bi se domogao ljudske vrline. Ako bi se udaljavao od kakvog djela ili neke ćudi, to bijaše zarad toga što su ono djelo ili ćud bili poročni, međutim, sada on djelo čini ili napušta zarad svoga Voljenog. Svekoliko njegovo nastojanje i briga jeste zadovoljstvo Voljenog. Niti ga se tiče vrlina niti porok, niti su mu važne pohvala i prijekor ljudi.[32]

U ovoj metodi svi ciljevi, tj. stizanje do svake pojedine vrline, preobražavaju se u jednu svrhu i cilj, a to je Božije zadovoljstvo.[33]

 

Izvor: Reza Ramezani, Etički stavovi Allame Tabatabaija, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Naraki, Mahdi, Džami‘ al-sa‘adat, prijevod Džalaluddin Mudžtabavi, sv. 1, str. 85.

[2] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 370- 373.

[3] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 354.

[4] Isto, str. 355.

[5] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 355.

[6] Isto.

[7] Isto.

[8] Isto.

[9] Al-Baqara, 150.

[10] Al-Anfal, 46.

[11] Al-Šura, 43.

[12] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 354.

[13] Al-Tavba, 111.

[14] Al-Zumar, 10.

[15] Ibrahim, 22.

[16] Al-Baqara, 257.

[17] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 356. i 358.

[18] Isto, str. 358.

[19] Isto, str. 359.

[20] Ta-Ha, 8.

[21] Al-An‘am, 102.

[22] Al-Sadžda, 7.

[23] Ta-Ha, 111.

[24] Al-Israi, 23.

[25] Fussilat, 53.

[26] Fussilat, 54.

[27] Al-Nadžm, 42.

[28] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 360. i 361.

[29] Al-Baqara, 165.

[30] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 373.

[31] Isto, str. 374.

[32] Al-Mizan fi tafsir al-Qur’an, sv. 1, str. 374. i 375.

[33] Isto, str. 360.

Zadnji put promijenjen: Ponedjeljak, 28 Juni 2021 15:04
×

Log in