Logo
Printaj ovu stranu

Učenje o duši

“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

A A A
O spoznavanju ljudske duše koju još nazivaju racionalnom dušom

O spoznavanju ljudske duše koju još nazivaju racionalnom dušom

Ljudska duša je nesložena supstancija, njezina je odlika da percipira inteligibilije sama po sebi i upravlja i raspolaže ovim osjetilnim tijelom, koje većina ljudi smatra čovjekom, posredstvom svojih sposobnosti i organa. A ova supstancija niti je tijelo, niti je tjelesna niti se može osjetiti posredstvom jednog od (pet) čula. Da bismo zaokružili ovo pitanje, potrebno je da pojasnimo nekoliko stvari.

Prvo, dokazivanje postojanja duše, drugo, dokazivanje njezine supstancijalnosti, treće, dokazivanje da je nesložena, četvrto, pojasniti da nije tijelo niti je tjelesna, peto, objasniti da percipira po sebi a da upravlja posredstvom organa i šesto da se ona ne može osjetiti nekim od osjetila.

Glede prvog pitanja, odnosno dokazivanja postojanja duše, nema potrebe za iznošenjem bilo kakvog dokaza, jer najočitija i najjasnija činjenica za svakog umnog čovjeka jeste njegova bit i zbilja, tako da spavač u snu i budan čovjek na javi ili pijan u stanju opijenosti i svjestan u stanju svjesnosti mogu zaboraviti sve osim vlastitoga jastva. Pa kako neko može argumentirati svoje postojanje?! Zašto? Zato što je svojstvo dokaza da bude posrednik da bi onoga koji iznosi dokaz doveo do onoga što se želi dokazati. Prema tome, ako se navodi dokaz o postojanju sebe, dokaz je onda spona koja stvar treba dovesti do nje same, što znači da čovjek (pomoću argumenta) sebe treba dovesti do sebe, a vlastito jastvo je uvijek jastvo i sa jastvom. Prema tome, apsurdno je i pogrešno dokazivati vlastito jastvo.

Drugo, kad je riječ o dokazivanju supstancijalnosti duše, treba kazati da svako biće koje postoji, izuzev Uzvišenog i Svetog Nužnog Bitka, jeste ili supstancija ili akcident. Objašnjenje toga u ovom dijelu jest da svako biće koje postoji, ili je njegovo postojanje moguće zahvaljujući postojanju drugog bića koje je po sebi neovisno, kakvo je crnilo koje je utisnuto u tijelo ili oblik stolice koja postoji zahvaljujući postojanju drveta, jer da nije tijela, ne bi bilo ni crnila, ili da nije drveta ili nečega što ga treba zamijeniti, ne bi bila moguća forma stolice.

Takva bića se nazivaju akcidentima. Ako to nije slučaj i ako neko biće opstoji samo po sebi bez ovisnosti o nekom neovisnom biću poput tijela ili drveta u prethodnom primjeru, onda takvo biće nazivamo supstancijom. Sad kad smo razjasnili ovo pitanje, treba reći da ne dolikuje biti/suštini čovjeka da bude akcidentom, jer svojstvo akcidenta je da bude primljen od neke druge stvari i da ta stvar bude njegov nositelj, a ta stvar je po sebi neovisna te takva biva primateljem i nositeljem akcidenta. U ovom slučaju čovjekova bit je nositelj inteligibilnih formi i primatelj značenja percipiranih stvari, tako da se u njemu konstantno odslikavaju jedne forme i značenja, dok druge nestaju, a ta karakteristika je u suprotnosti s akcidentalnošću. Prema tome, duša ne može biti akcident. Ako nije akcident – a znamo da svako biće mora biti akcident ili supstancija – onda je duša supstancija, što smo i htjeli dokazati. Kad je riječ o nesloženosti, treba reći da sve što postoji se ili može raščlaniti ili ne može. Ono što se ne može raščlaniti nazivamo nesloženim (basit), a ono što se može raščlaniti nazivamo složenim. Pa kažemo da duša percipira značenje jedan, jer sudi o stvarima pripisujući im jedinstvo ili ga negirajući. Nije moguće zamisliti nikakvo mnoštvo a da se ne zamisli jedan koji je dio tog mnoštva. Ako bi duša bila djeljiva, u skladu s pravilom prema kojem djeljivost mjesta utiskivanja zahtijeva djeljivost utisnutog, onda bi trebalo da i značenje jedan koje je u njoj utisnuto također bude djeljivo. A to je nemoguće, jer jedan nije djeljiv.

Prema tome, nužno je ili da duša bude nedjeljiva ili da ne može zamišljati značenja jedan. Međutim, s obzirom na to da je evidentna nemogućnost druge pretpostavke, onda je ispravna ona naša tvrdnja koju smo htjeli dokazati, to jest tvrdnja o nedjeljivosti i nesloženosti duše. Kad je riječ o pojašnjenju stava da duša nije tijelo niti je tjelesna, treba kazati da sve što je tijelo složeno je i djeljivo. Dokaz za to je sljedeći: bilo koje tijelo za koje zamislimo da čini sponu između dva druga tijela, tako da ga oba tijela dodiruju s jedne njegove strane, nužno tijelo koje ga dodiruje s jedne strane ne može ga dodirivati i s druge strane, jer ako ne sprečava međusobni dodir dviju strana, u tom slučaju ne bi bilo spona, što bi zahtijevalo prožimanje tijela međusobno, s obzirom na to da je svaka strana (tijela koje je spona) u dodiru s nečim drugim, dakle ono je djeljivo i raščlanjivo. S obzirom na to da je tijelo složeno, onda je i tjelesnost koja se prihvata i nosi od tog tijela također složena, zato što djeljivost mjesta utiskivanja nužno zahtijeva i djeljivost utisnutog. Prema tome, nijedno tijelo niti tjelesnost nisu nesloženi. S obzirom na to da smo dokazali da je duša nesložena, onda duša nije tijelo niti je tjelesna.

Sljedeći dokaz: nijedno tijelo ne može prihvatiti neku formu dok ne izgubi formu koju je već imalo. Naprimjer, tijelo koje ima trougaoni oblik ne može primiti četverougaoni oblik dok ne izgubi prvi oblik; ili komad voska, koji dobije oblik nekog pečata, dok ne izgubi taj oblik, u njemu se ne može oslikati neki drugi pečat. Ako od prvog oblika ostane nešto, doći će do miješanja oblika i nijedan od njih neće u potpunosti formirati svoj oblik na komadu voska. Ovo pravilo je opće i važi za sva tijela. Međutim, stanje duše je upravo suprotno tome. Iako je velik broj inteligibilnih i osjetilnih slika koje se formiraju u duši, ona ih prihvata sve jednu iza druge a da pritom ne zahtijeva nestajanje prethodnih slika. Sve forme se u njoj u potpunosti i u svojoj savršenosti odslikavaju i nikad ne dolazi do toga da duša zbog mnoštva formi koja su u njoj nastale postane nemoćna u pogledu primanja novih formi, nego joj mnoštvo formi unutar nje pomaže da primi druge forme.

Zbog toga, što više znanja i edeba ljudi usvajaju, kod njih razumijevanje i inteligencija postaju veći, a pripravnost za savladavanje novih znanja jača. Ova odlika je suprotna osobinama tijela. Prema tome, duša nije tijelo.

Sljedeći dokaz: nemoguće je da tijelo u jednom stanju prihvati dvije suprotnosti, jer jedna te ista stvar ne može biti i crna i bijela. Prema pojavljivanju svakog kvaliteta koji tijelo stekne, ono dobija i pripadajući atribut. Naprimjer, od toplote postaje toplo, od crne boje crno. Stanje duše je suprotno tome, jer se u njoj u isto vrijeme okupljaju forme suprotnosti, tako da u isto vrijeme zamišlja i crno i bijelo, a zbog zamišljanja kvaliteta i akcidenata ne zadobija zamišljene kvalitete i akcidente. Naprimjer, ako mnogo zamišlja toplotu, ne postaje topla. Bez obzira na to koliko zamišlja dužinu i širinu, ne postaje duža i šira i tome slično. Prema tome, duša nije tijelo.

Sljedeći dokaz: tjelesne moći teže tjelesnim percepcijama i pomiješane su s tjelesnim užicima. Naprimjer, čulo vida teži percepciji lijepih slika, a čulo sluha slušanju ugodnih zvukova. Također, moć strasti teži ka stjecanju užitaka vezanih za strasti, a moć srdžbe teži postizanju dominacije (u njezinoj) potpunosti. Ove moći percipiranjem svojih željenih stvari dobijaju pomoć i na taj način se upotpunjuju. Duša zbog dominacije ovih i sličnih moći i postizanja tjelesnih percepcija postaje slabija i krnjavija, pa što je dalje od prakticiranja užitaka i preokupiranosti strastima, kod nje se pojavljuju ispravnija mišljenja i jasnije inteligiblije te se povećava njezina pohlepa i žudnja za spoznavanjem božanskih istina i njezina sklonost i motivacija traganja za časnim i trajnim stvarima, koje su uzvišenije od tjelesnih stvari. To je jasan dokaz da duša nije tijelo niti je tjelesna, jer svaka stvar dobija snagu i moć od svoje vrste, a od suprotne postaje slabija. Duša postaje slabija kad prevladaju tjelesnosti, a udaljavanjem od njih ona postaje jača.

Sljedeći dokaz: svako čulo može percipirati samo stvari koje su svojstvene njegovom opažanju. Naprimjer, čulo vida percipira samo vizuelne percepcije, a čulo sluha ne opaža ništa izuzev zvuka, i tako dalje. Nijedno čulo ne može opažati svoje opažanje niti organ ili sredstvo opažanja. Čulo vida ne može opažati vid niti oko. Nijedno čulo nije svjesno svoje pogreške, kao što oko Sunce, koje je sto šezdeset i nekoliko puta veće od Zemlje, vidi u veličini jednog pedlja i nije svjesno ove ogromne pogreške. Vidi stabla pored obale naglavačke okrenuta, ali nikad čulom vida ne može vidjeti razlog zbog kojeg ih takvim vidi. Isti je slučaj i s njegovim drugim pogreškama i s drugim čulima. A duša odjedanput opaža percepcije svih čula i presuđuje koji glas dolazi od koje stvari koja je viđena i koji glas ne pripada onome što je viđeno.

Također, percipira koja sposobnost i moć pripada kojem čulu i koja percepcija pripada kojem čulu, zatim određuje i ustanovljava uzroke pogreški čula te pravi razliku između istine i neistine u njihovim sudovima tako da neke potvrđuje, a neke poriče. Jasno je da ovo njezino znanje nije stečeno pomoću čula, jer ono što čulo samo ne posjeduje to ne može dati ni drugome (duši, dakle).

Kad (duša) presuđuje da je čulo pogriješilo, nemoguće je da je tu presudu uzela od čula. Prema tome, jasno je da ljudska duša nije isto što i tjelesna čula, nego je uzvišenija od njih i savršenija u percipiranju. A glede toga da duša percipira po sebi i da raspolaže posredstvom organa jeste stoga što je sebe svjesna i zna da je sebe svjesna. Nije moguće da se njezino znanje o sebi ostvaruje pomoću nekog organa koji bi bio posrednik između duše i njezinog bitka i to je razlog zbog kojeg onaj ko percipira posredstvom organa ne može percipirati sebe i svoje organe; kako smo kazali, nikakav organ ne može posredovati između duše i njezinog bitka niti između duše i svoga bitka. To je razlog zbog kojeg su filozofi govorili da su posjednik intelekta (akil), inteligibilija (ma’kul) i intelekt (akl) jedno te isto. Raspolaganje duše koje se ostvaruje posredstvom organa vidljivo je jer se osjeća putem čula i pokreće se putem mišića i nerava. Podrobno pojašnjenje toga posao je prirodnih znanosti.

To što se duša ne može opažati pomoću čula je zbog toga što čula ne mogu percipirati ništa drugo izuzev tijela i tjelesnog. Duša niti je tijelo, niti je tjelesna pa prema tome nije osjetilna. Ovo je ono što je potrebno na ovom mjestu navesti kao otrežnjenje o zbilji duše, što je dovoljno za spoznavanje racionalne duše. Treba znati da racionalna duša opstaje nakon propadanja spoja tijela, tako da smrt njoj nema pristupa, odnosno nepostojanje i ništavilo joj ni u kojem slučaju nisu svojstveni. Dokaz za ovu tvrdnju je to što je svakom biću koje opstaje, a koje može i nestati, opstojnost aktuelna, a nestanak potencijalan. S obzirom na to, potrebno je da mjesto aktuelnog opstojanja ne bude istovjetno mjestu potencijalnog nestanka, jer ako je u nekoj stvari u isto vrijeme i opstojnost aktuelna, a i nestanak potencijalan, u tom slučaju nužno je, da se kad potencijalni nestanak pređe u aktualitet, u jednoj stvari u jednom stanju objedine nestanak i opstojnost – a to je nemoguće.

Prema tome, potrebno je da ono u čemu je opstojnost aktuelna bude različito od onoga u čemu je nestanak potencijalan, te neizbježno njihovo (opstojne i nestajuće stvari) povezivanje ne treba da bude nemoguće, inače ne bi bilo ispravno reći da je nestanak u njoj potencijalan, jer opisivanje neke stvari s mogućnošću nepostojanja druge stvari, među kojima ne postoji povezanost, poput bjeline i crnila, nije ispravno. Međutim, ako je moguće zamisliti povezanost, onda je takvo opisivanje ispravno, poput opisivanja tijela s mogućnošću nepostojanja crnila koje je u njemu utisnuto (hall). Duhovna povezanost je moguća ili između utisnutog (hall) i mjesta utiskivanja (mahall) ili između dvije utisnute stvari koje se nalaze na jednom mjestu utiskivanja.

Povezanost dvije utisnute stvari na jednom mjestu utiskivanja je slučajna, a ne nužna, dok je u prethodno spomenutom slučaju povezanost nužna. Prema tome, povezanost onoga u čemu je opstojnost aktuelna i onoga u čemu je nestanak potencijalan jeste na način utiskivanja jednog u drugo. Nemoguće je da se desi nestanak mjesta utiskivanja u utisnutoj stvari koja je potencijalna, jer je opstanak utisnutog nakon nestanka mjesta utiskivanja nemoguć. Prema tome, mjesto utiskivanja za ono što je nestanak u njemu potencijalan jest biće u kojem je opstanak aktuelan. Iz navedenog se može zaključiti da je svako opstojeće biće za koje je nestanak moguć utisnuto u mjesto utiskivanja, a utisnuto je ili forma ili akcident. Prema tome, nestanak nije moguć ni za šta drugo osim za forme i akcidente. Mi smo dokazali da duša ne pripada stvarima koje se utiskuju u mjesta utiskivanja, nego da je supstancija koja opstoji sama po sebi i nije tijelo niti je tjelesna. Prema tome, nemoguće je da nestane i ona ne nestaje propadanjem spoja tijela.

Ako neko na osnovu indukcije promotri stanja tijela i ako nakon toga precizno analizira veze i zajedništva i suprotstavljenosti tijela i pritom bude upućen u znanje o reprodukciji i propadanju, bit će mu jasno da nijedno tijelo u potpunosti ne nestaje, nego da se akcidenti, stanja, strukture, forme i kvaliteti preobražavaju u jednu zajedničku stvar, odnosno trajnu materiju, koja u sebi nosi sva ova stanja.

Naprimjer, voda se preobražava u zrak, a zrak u vatru. Materija u kojoj se pojavljuju ova tri stanja preobražava se u svako od ova tri stanja, jer inače ne bi bilo moguće reći da se voda preobrazila u zrak, a zrak u vatru. Naprimjer, ako jedno biće nestane, a drugo se pojavi, a između njih ne postoji ništa zajedničko, onda nije moguće reći da je jedno od tih bića postalo ono drugo. Ta materija je nositelj sposobnosti nestajanja formi. S obzirom na to da ni tjelesne tvari ne prihvataju nestanak, onda su nematerijalne supstancije, lišene prljavštine tvari, dostojnije da ne prihvataju nestanak.

Cilj ove rasprave je da osobi koja nije dobro upućena u ovu znanost postane jasno da je tijelo alat i sredstvo za dušu, poput alata i sredstava zanatlija i majstora, a ne, kako to jedna skupina smatra, da je tijelo mjesto utiskivanja ili mjesto duše, jer duša nije tijelo niti je tjelesna da bi bila vezana za neko mjesto utiskivanja i mjesto. Prema tome, smrt tijela za dušu je poput gubitka alata za zanatlije. Detaljna rasprava o ovoj temi zajedno s navođenjem demonstrativnih argumenata i dokaza može se naći u knjigama koje raspravljaju o teorijskim temama.

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020.

Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini
[email protected]
Bihaćka 14, 71000 Sarajevo
Tel. 033 721-280 Fax: 033 721-281